Razgovor s povodom - atletičar Vedran Lozanov

Sredinom srpnja posjetili smo atletičara Vedrana Lozanova na slovenskoj Rogli gdje je vrijedno trenirao i punio baterije energijom za velike sportske izazove koji ga očekuju u ovoj sezoni. Nalazimo se ispred atletskog stadiona i započinjemo ugodni razgovor.

Sanjam paraolimpijsko odličje!

Vedran Lozanov rođen je 16. srpnja 1985. godine u Zagrebu. Nakon navršene pete godine, odlazi s roditeljima u malo prekodravsko mjesto Repaš. Ondje završava Osnovnu školu Molve. Zbog slabovidnosti srednju školu pohađa od 2000. godine u COO-u „Vinko Bek“ u Zagrebu. Završava je 2004. godine, a potom upisuje psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Profesorica Selma Dobrijević Pili otkriva atletski talent u Lozanovu i uključuje ga u sekciju Centra „Vinko Bek“. Od te 2000. godine počinje aktivno trenirati u AK-u „Dinamo Zrinjevac“. Reprezentativac Hrvatskog paraolimpijskog odbora postaje 2002. godine. Te godine u engleskom Birmighamu na kros natjecanju osvaja prvo mjesto. Godinu dana kasnije u kanadskom Quebecu na IBSA Svjetskim igrama za slijepe i slabovidne, u utrci na 10 000 metara, osvaja treće mjesto, dok je na 5000 metara bio četvrti. Iste godine, u nizozemskom Assenu, na Europskom prvenstvu, u utrci na 5000 metara bio je četvrti. Na Paraolimpijskim igrama u Ateni 2004. godine Vedran Lozanov nastupa u disciplini 5000 metara i zauzima osmo mjesto, a na 10 000 metara dvanaesto. Od dana osnivanja, u prosincu 2004., član je Atletskog kluba AGRAM za osobe s invaliditetom iz Zagreba. U finskom gradu Espoo 2005. godine, na Europskom prvenstvu, osvaja četvrto mjesto u utrci na 5000 metara, a zbog ozljede odustaje od 10 000 metara. Punim sjajem zabljesnuo je Lozanov na Svjetskom prvenstvu u atletici za osobe s invaliditetom u Assenu, 10. rujna 2006., kada u utrci na 5000 metara postaje svjetski prvak s rezultatom 15:05,20, rekordom svjetskih prvenstava. Kraj prošlogodišnje sezone završava kao treći atletičar na svijetu u kategoriji slabovidnih u disciplini 5000 metara.

atletičar Vedran Lozanov

Vedran Lozanov - upornim radom do uspjeha

Sredinom srpnja posjetili smo ga na slovenskoj Rogli, gdje je vrijedno trenirao i punio baterije energijom za velike sportske izazove koji ga očekuju u ovoj sezoni. Dogovorili smo se da ćemo se naći u restoranu negdje oko podneva, no Vedran je s razlogom kasnio. Naporni jutarnji trening mu jednostavno nije dopustio da bilo što prepusti slučaju. Nalazimo se ispred atletskog stadiona i započinjemo razgovor.

-Kako doživljavaš svoje bavljenje sportom?
-Za mene, kao osobu s invaliditetom, sport doista mnogo znači. No, prije svega treba postojati ljubav prema njemu. Sport mi pomaže da iskažem svoje mogućnosti te, naravno, da iskušam svoje krajnje sportske dosege. Ujedno mi omogućava da ostalim osobama s invaliditetom pokažem kako se može doći u jedan svijet koji nije zatvoren, svijet u kojemu se ljudi više druže, svijet koji nas ne osuđuje na zatvorenost vlastitog doma. Baveći se atletikom upoznao sam mnogo ljudi, također proputovao mnogo svijeta, a sve su to značajni čimbenici u odgajanju mladih ljudi i njihovog formiranja kao zrelih ličnosti.

-Kakav je odnos prema sportašima s invaliditetom, naravno s tvog stajališta?
-Iz dana u dan taj odnos se mijenja i sve više uzima na zamahu neki pozitivan odnos. Može se svakako naglasiti da se u nekoliko posljednjih godina sve više i medijski prati, tako da naši sportski uspjesi ne ostaju više nezapaženi.

-No, da se vratimo na tijek tvoje karijere. Svojevrsna prekretnica je bila 2006. godina. 
-Da. Svakako je to bila 2006. Titula svjetskog prvaka u Assenu bila je na neki način moja odskočna daska i svakako je trasirala daljnju karijeru. Iako sam bio povrijeđen, povreda nije utjecala na taj rezultat i tako nije me obeshrabrila i vratila unatrag. Titulom svjetskog prvaka dobio sam još veće obveze u sportu, a to se prije svega odnosi na moj pristup treniranju. Danas mogu reći da sam učinio pomak, ne od jedne stepenice, već od najmanje pet stepenica više. Da je doista tako, svjedoči i ovaj naš razgovor koji obavljamo u mojoj bazi na slovenskoj Rogli, gdje od 1. do 20. srpnja obavljam visinske pripreme. U tome mi pomaže novi trener Slavko Petrović i prijatelj Dario Nemec. Uskoro me očekuju Svjetske igre slijepih i slabovidnih koje će se održati krajem srpnja i početkom kolovoza u brazilskom Sao Paulu. Nastupit ću u svojim disciplinama na 5000 i 10 000 metara. Svi oni koji su iole upućeni u atletiku svakako znaju koliko su ove discipline zahtjevne, ali nadam se dobrim vijestima iz Brazila. San svakog sportaša su odličja. Neću ništa obećati, ali sâm tijek priprema ulijeva mi sportski optimizam da će svakako biti dobro.

-U rujnu 2008. godine, u Pekingu se održavaju Paraolimpijske igre. Kakve planove smjeraš za njih?
-Iako ću i tada biti dosta mlad, jer ću navršiti tek 23 godine, što u mojim disciplinama ne znači i vrhunac atletskih mogućnosti, naravno da ću i tamo pokušati dati svoj maksimum i što bolje se za njih pripremiti. Može se reći da sam ovim pripremama na Rogli otpočeo jednogodišnji ciklus priprema za Paraolimpijske igre. Trenutno sam ostvario A norme za svoje standardne discipline na 5000 i 10 000 metara, dok sam B normu ostvario na 1500 metara. U mojim disciplinama jednostavno sam morao ostvariti A norme, dok se za 1500 metara nisam posebno pripremao i to je nekako bilo usput jer sam ove godine otrčao samo tri utrke. Minutu i pol sam bolje istrčao A normu na 10 000 metara, a 32 sekunde sam bio bolji od A norme na 5000 metara.

atletičar Vedran Lozanov

Vedran Lozanov na stazi
 

- Koliko ti bavljenje sportom ostavlja vremena za privatni život?
-Pored ovakvog pristupa atletici, svakako da mi malo vremena ostaje za neki moj privatni život. No, kad radite ono što doista volite, onda ni ova moja žrtva nije teška. S obzirom da gotovo osam sati dnevno provodim na treninzima, to nimalo nije lako. Moram reći da ako se profesionalno posvetite sportu, ne možete očekivati samo lagani rad. Iz tog odnosa proizlaze i moji sportski ciljevi. Svakako da je onaj najvažniji da osvojim jedno od odličja na  Paraolimpijskim igrama, a kasnije, kada godine uzmu svoj danak, želja mi je da postanem atletski trener ili da se posvetim još jednoj mojoj  ljubavi, a to je studij psihologije.

-Koliko ti u tvojim planovima pomaže tvoja obitelj?
-Pa, naravno da svaki uspješan sportaš mora imati podršku svoje obitelji. Ova podrška u mom slučaju nikako nije bila upitna. Da je tako, potvrđuje i činjenica da ću ovdje na Rogli, u obiteljskom krugu, proslaviti svoj 22. rođendan. Kako dolazim iz sredine u kojoj su bili razvijeni momčadski sportovi, saznavši za moju odluku, prvi su mi podršku dali baš roditelji. Moj tetak je Drago Paripović, državni rekorder u maratonu i polumaratonu iz 1992. i 1993. godine. Puno mi pomaže svojim savjetima na treninzima i natjecanjima. Često se dešava da i on sam ode na moj trening. Dakako da mi je on bio i svojevrstan poticaj da se odlučim baviti atletikom.

- Kako izgleda jedan tvoj radni dan na Rogli?
- Ustajanje je negdje oko osam sati. Poslije doručka i svih ostalih formalnosti, oko deset odlazim na trening. Danas sam već ujutro otrčao 18 kilometara. Potom slijedi ručak i poslijepodnevni odmor. No, tu nije kraj. Sljedeći trening otpočinje u 17 sati, a danas će se sastojati od trčanja od 6 do 8 kilometara. Potom slijede razne vježbe i pripreme za sljedeći dan. Ako čovjek želi napredovati i imati konstantno jedan uzlazan tijek forme, onda mora i ozbiljno raditi, a ja svakako to i činim.

- Koliku pomoć imaš od strane Hrvatskog paraolimpijskog odbora?
- HPO mi svakako mnogo pomaže u svemu tome. Tu je financijska pomoć za pripreme, nabavke vitamina, odlaske na kontrolna natjecanja, tako da sam im neizmjerno zahvalan na svemu što za mene čine. Svakako se vidi da cijene moje rezultate i zalaganje, a nadam se da će i ubuduće tako ostati.


razgovarao Darko Matić 

 

 

Sadržaj vezan uz projekt odražava isključivo stajalište autora sadržaja i Komisija se ne može smatrati odgovornom prilikom uporabe informacija koje se u njoj nalaze.

 Stajališta izražena u vezi projekta isključiva su odgovornost Zagrebačkog športskog saveza osoba s invaliditetom i ne odražavaju nužno stajalište Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske.

Projekt je financiran iz proračuna Grada Zagreba. Sadržaj vezan uz projekt u isključivoj je odgovornosti Zagrebačkog športskog saveza osoba s invaliditetom i ni pod kojim se uvjetima ne može smatrati kao odraz stajališta Grada Zagreba.

 

Popularno

  • Razgovor s plivačicom Natašom Sobočan

        Ja sam osoba koja ne odustaje lako! Rođena je u Zagrebu, 30. studenog 1976. godine. Članica ...

  • Započela je provedba projekta Change Your Mindset-Sport4Everyone

    Cilj ovog projekta jest inkluzija mladih osoba s invaliditetom (u dobi od 15-29 godina) u rekreativne sportske aktivnosti te podizanje razine svijesti o potrebama fizičke aktivnosti kao osnove za zdravi način života.

  • Intervju: Branimir Budetić

    Branimir Budetić (25) hrvatski je paraolimpijac koji se natječe u bacanju koplja i petoboju. U Pekingu je 2008. osvojio srebrnu medalju u svojoj disciplini za slabovidne osobe, a četiri godine kasnije broncu na Paraolimpijadi u Londonu. Dobitnik je brojnih medalja i priznanja, proglašen je najboljim sportašem Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom 2013. od strane Hrvatskog paraolimpijskog odbora.

  • Intervju: Ivan Katanušić

    "Nakon što sam osigurao plasman za Rio u ožujku, veliki teret sam skinuo s leđa jer sam se prošle godine teško ozlijedio", kaže uz ostalo jedan od naših kandidata za paraolimpijsku medalju u Rio de Janeiru

  • Najbolje sportašice, sportaši i ekipe

    Najbolji sportašica i sportaš 2015. 2015. Najbolja sportašica - Mikela Ristoski Najabolji sporta ...

  • ŠDOI URIHO: Dodjela medalja sportašima s invaliditetom u sklopu 15. športskih susreta

    "Nadam se da ćemo vas i dalje uveseljavati svojim rezultatima. Najvažnije je uvijek dati sve od sebe i da se osjećamo kao dio nečega važnog“, rekla je s osmijehom Sandra Paović, paraolimpijska pobjednica u stolnom tenisu