Razgovor s povodom - Ruža Markešić

 

 

Kuglanje me čini sretnom!

Rođena je prije dvadeset i četiri godine u Mostaru. U Sveti Ivan Zelina doseljava se s obitelji 1990. godine. Završila je srednju školu u Centru „Vinko Bek“ u Zagrebu. Apsolventica je povijesti na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Ovoga svibnja postala je europska prvakinja u kuglanju za slijepe i slabovidne. Naravno, riječ je o Ruži Markešić, članici Športskog kluba slijepih Zagreb. Dakle nije bilo boljeg povoda da razgovaramo s ovom vedrom i skromnom djevojkom o njezinim životnim putovima, športskim planovima i svemu onome što jednu mladu osobu zanima.

Kuglanje me čini sretnom!


Rođena je prije dvadeset i četiri godine u Mostaru. U Sveti Ivan Zelina doseljava se s obitelji 1990. godine. Završila je srednju školu u Centru „Vinko Bek“ u Zagrebu. Apsolventica je povijesti na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Ovoga svibnja postala je europska prvakinja u kuglanju za slijepe i slabovidne. Naravno, riječ je o Ruži Markešić, članici Športskog kluba slijepih Zagreb. Dakle nije bilo boljeg povoda da razgovaramo s ovom vedrom i skromnom djevojkom o njezinim životnim putovima, športskim planovima i svemu onome što jednu mladu osobu zanima.

Image

 

- : Ti si slabovidna osoba?
-: Da. Još u osnovnoj školi Dragutin Domjanić u Zelini vid mi je oslabio. Tada sam morala sjediti u prvoj klupi kako bih što lakše pratila nastavu. Naravno da su mi zemljopis i geometrija pravili poteškoće u učenju. No, zahvaljujući razumijevanju mojih nastavnika i to smo riješili. Stoga po završetku osmoljetke odlazim na školovanje u Centar »Vinko Bek« u Zagreb. Tamo završavam za administrativnog tajnika. Potom upisujem fakultet i sve ostalo je povijest.

-: Kada se započinješ baviti športom?
-: Prvi športski koraci bili su mi u Zelini kada sam se zaljubila u rukomet. No, tu je vid odigrao svoju ulogu i morala sam se odlučiti za neki drugi šport. Kako sam stanovala u učeničkom domu Dora Pejačević na Kenedyjevu trgu započela sam s atletikom. Trčala sam na 800 metara, kros, a bacala sam i kuglu. Nastupila sam dva puta, u Pragu i Brnu. Čak sam bila i na Svjetskom atletskom prvenstvu za osobe s invaliditetom 1998. godine u Madridu. Iako nisam postigla neke zapaženije rezultate, to mi je natjecanje po mnogo čemu ostalo u lijepoj uspomeni.

-: Kako je započela priča o kuglanju?
-: Igrom slučaja jednom prigodom tadašnji voditelj kuglačke sekcije u ŠKS-u Zagreb, profesor Damir Pili zapazio me na jednom satu tjelesnog odgoja kada sam, onako iz svog zadovoljstva, na školskoj kuglani bacala kuglu. Ni sama ne znam što ga je ponukalo da mi ponudi da se aktivnije bavim kuglanjem, bit će valjda da je na semaforu bio neki dobar rezultat. I tako je sve krenulo samo po sebi.

Image

 

-: Kakvi su bili prvi rezultati?
-: Tada su mi se rezultati u sto hitaca kretali oko 520 činjeva. Naravno uvijek se bacalo u pune. Prvo sam nastupala po domaćim borilištima u Ligi slijepih i slabovidnih kuglača diljem Hrvatske. Moj prvi službeni nastup bio je na Memorijalu Tihomir Pisanski 1999. godine. Već tada sam bila prva. Na Europskom prvenstvu prvi put sam nastupila u Češkoj 2001. godine i tamo osvojila pomalo iznenađujuće drugo mjesto. Bilo je to odlično. Jednostavno imaš nadu, pa što bude.

-: Jesi li imala tremu?
-: Primijetila sam na prvim nastupima da dok imaš tremu čak i bolje kuglaš. Jednostavno ne razmišljaš o rezultatu i koliko ćeš čunjeva srušiti. Obično tada razmišljaš da imaš što tehnički kvalitetniji i brži hitac. Trema ti ne daje vremena da se opterećuješ samim rezultatom. No, već nakon nekih 25 hitaca trema nestane. I onda kad se oslobodiš počinješ se nekako opterećivati hoćeš li ovako ili onako baciti kuglu. Obično u prvih desetak hitaca isprobam samu stazu i njene karakteristike, jer ima dosta tehnički neispravnih staza i tada svoja bacanja moram prilagoditi uvjetima koje mi staza diktira. Unatrag dvije godine i mi, poput profesionalaca, bacamo po 120 hitaca.

 

Image

-: Kada s shvatila da je kuglanje baš onaj šport kojim se želiš aktivno baviti?

-: Mislim da je tome pridonio moj rezultat na prvom Prvenstvu Europe na kojemu sam nastupila. Onda sam počela više raditi na svojoj tehnici i daleko više trenirati. Danas treniram dvaput tjedno po nešto više od sat vremena. Zahvaljujući tajniku Zagrebačkog kuglačkog saveza Miroslavu Semenskom, a koji je ujedno i trener naše kuglačke reprezentacije, treniram na kuglani Pongarčevo. Ovom prigodom također se zahvaljujem i čelnicima Ženskog kuglačkog kluba »Zagreb« što su mi omogućili da treniram na ovoj vrhunskoj kuglačkoj stazi, jer ona na kojoj sam započela svoju kuglačku karijeru u Kušlanovoj jednostavno tehnički nije dobra za ostvarivanje vrhunskih rezultata. Obično treniram u jutarnjim satima, a to opet ovisi o mojim studenskim obvezama. Nažalost nemam trenera za fizičku pripremu, tako da sam prisiljena sama to improvizirati. Obično vozim sobni bicikl ili odem u teretanu u Centar „Vinko Bek“. Prošle sam godine više pozornosti posvetila svojoj fizičkoj pripremi i to se odmah vidjelo na rezultatima. Shvatila sam da mi nisu dovoljna samo dva treninga na kuglani, jer se organizam opusti, pada ti koncentracija i rezultati su odmah slabiji. To mi se posebno osvetilo na europskim prvenstvima koja su uslijedila poslije drugog mjesta u Češkoj. Tada sam mislila da će rezultati jednostavno doći sami po sebi, ali uslijedio je pad. Doživjela sam športski neuspjeh osvajanjem petog i šestog mjesta. Shvatila sam da je problem i u fizičkoj pripremljenosti, te sam sve više radila na tom segmentu.

-: Kako si doživjela ovogodišnje prvenstvo Europe u Češkoj?
-: Bila je to konačno nagrada za sav onaj trud koji sam uložila proteklih godina. Kako sam čak tri puta bila viceprvakinja, već sam mislila da mi je to neki urok. Nedostajalo mi je ponekad koncentracije, a nekada i športske sreće. U Rumunjskoj sam izgubila zlato nakon bačenih 240 hitaca za četiri čunja. Tu sam zlato izgubila jer sam pomislila da sam sigurna i počela sam sve više griješiti. Jednostavno sam izgorjela u želji za pobjedom. No, ove sam godine cijelu sezonu dobro radila i imala vrijedne rezultate. Ovoga sam puta bila smirena i vjerovala samda ću uspjeti. Dobro sam krenula, imala sam najbolji rezultat kvalifikacija. Srušila sam 736 čnjeva. To je ukupno u muškoj i ženskoj konkurenciji u kategoriji slabovidnih (B3) bio drugi rezultat natjecanja. Drugoplasiranoj sam pobjegla za 25 čunjeva. 
Atmosfera je bila bučna, ali ja joj nasreću nisam podlegla. Toliko sam sanjala taj trenutak kada postanem prvakinja, da ću skakati od sreće i veselja, a ono jednostavno me umor savladao. Svi oko mene bili su veseliji od mene. Zato je osjećaj drugog dana, kada se podizala zastava i svirala himna meni u čast, bio posve drugačiji i jednostavno neopisiv. Adrenalin je porastao i konačno sam bila svjesna da sam uspjela.

Image

 

-: Što za tebe danas znači kuglanje?
-: Jednostavno taj šport kod mene pobuđuje želju za nadmetanjem i pobjeđivanjem. Cilj mi nije da uz pomoć kuglanja samo putujem, već da kad treniram da i pobjeđujem. Nevjerojatno mi je žao što kuglanje nije paraolimpijski šport, te da mi je na taj način uskraćena mogućnost nastupanja na paraolimpijadama. Vjerujem da će se ta nepravda jednoga dana ispraviti i da ću moći nastupiti na ovoj smotri najboljih športaša s invaliditetom. Možda je problem i u činjenici da se kuglanjem sportaši s invaliditetom bave samo u Europi, a da bi kuglanje postalo paraolimpijskim športom trebali bi se njime baviti športaši najmanje s tri kontinenta. Šteta što su ta pravila nekada previše kruta i birokratska. Bitno je prije svega da je taj šport, u ovom slučaju kuglanje, zastupljen među športašima s invaliditetom, a ne da se baš njime bave športaši na čak tri kontinenta. Danas sam zahvalna Zagrebačkom športskom savezu što mi je omogućio da dobijem stipendiju koja mi pokriva sve troškove koji proizlaze iz bavljenja kuglanjem.

-: Koji su ti još športski ciljevi?
-: Konačno će se sljeće godine u Slovačkoj održati prvo Svjetsko prvenstvo. Još se ne zna samo mjesto održavanja, ali je sigurno da je naše prvenstvo na rasporedu krajem svibnja, neposredno poslije Svjetskog prvenstva za videće kuglače. Možda će to prvenstvo potaknuti one koji odlučuju da i kuglanje konačno uvrste u paraolimpijski šport. Želja mi je svakako da se tamo okitim i najsjajnijom svjetskom medaljom. Moja športska budućnost ovisit će o mnogo čemu. Činjenica je da sam još uvijek mlada za kuglanje, jer najbolji kuglači vrhunske rezultate postižu iza tridesete godine života. Poslije toga kuglanjem ću se baviti sve dok me to bude veselilo. Naravno da ono iziskuje mnogo truda i napora. Nije baš jednostavno ustajati rano ujutro i putovati iz Zeline u Zagreb, doći na kuglanu, a potom produžiti na fakultet.

-: U četiri godine studiranja, kako si uspijevala uskladiti sve svoje obveze?
-: Studiranje mi je uvijek bilo na prvom mjestu. Povijest sam zavoljela još u osnovnoj školi, stoga mi nije bilo teško uskladiti ove dvije moje ljubavi. Planiram za pola godine diplomirati i pronaći posao u struci. Jako bih željela biti profesorica povijesti u nekoj osnovnoj školi. To je za mene još jedan novi životni izazov u kojemu se nadam da ću uspjeti.
  

razgovarao Darko Matić

Sadržaj vezan uz projekt odražava isključivo stajalište autora sadržaja i Komisija se ne može smatrati odgovornom prilikom uporabe informacija koje se u njoj nalaze.

 Stajališta izražena u vezi projekta isključiva su odgovornost Zagrebačkog športskog saveza osoba s invaliditetom i ne odražavaju nužno stajalište Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske.

Projekt je financiran iz proračuna Grada Zagreba. Sadržaj vezan uz projekt u isključivoj je odgovornosti Zagrebačkog športskog saveza osoba s invaliditetom i ni pod kojim se uvjetima ne može smatrati kao odraz stajališta Grada Zagreba.

 

Popularno

  • Razgovor s plivačicom Natašom Sobočan

        Ja sam osoba koja ne odustaje lako! Rođena je u Zagrebu, 30. studenog 1976. godine. Članica ...

  • Započela je provedba projekta Change Your Mindset-Sport4Everyone

    Cilj ovog projekta jest inkluzija mladih osoba s invaliditetom (u dobi od 15-29 godina) u rekreativne sportske aktivnosti te podizanje razine svijesti o potrebama fizičke aktivnosti kao osnove za zdravi način života.

  • Intervju: Branimir Budetić

    Branimir Budetić (25) hrvatski je paraolimpijac koji se natječe u bacanju koplja i petoboju. U Pekingu je 2008. osvojio srebrnu medalju u svojoj disciplini za slabovidne osobe, a četiri godine kasnije broncu na Paraolimpijadi u Londonu. Dobitnik je brojnih medalja i priznanja, proglašen je najboljim sportašem Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom 2013. od strane Hrvatskog paraolimpijskog odbora.

  • Intervju: Ivan Katanušić

    "Nakon što sam osigurao plasman za Rio u ožujku, veliki teret sam skinuo s leđa jer sam se prošle godine teško ozlijedio", kaže uz ostalo jedan od naših kandidata za paraolimpijsku medalju u Rio de Janeiru

  • Najbolje sportašice, sportaši i ekipe

    Najbolji sportašica i sportaš 2015. 2015. Najbolja sportašica - Mikela Ristoski Najabolji sporta ...

  • ŠDOI URIHO: Dodjela medalja sportašima s invaliditetom u sklopu 15. športskih susreta

    "Nadam se da ćemo vas i dalje uveseljavati svojim rezultatima. Najvažnije je uvijek dati sve od sebe i da se osjećamo kao dio nečega važnog“, rekla je s osmijehom Sandra Paović, paraolimpijska pobjednica u stolnom tenisu