Zagrebački športski savez osoba s invaliditetom i ECHO: Održan Okrugli stol u okviru projekta Change Your Mindset – Sport4Everyone

Okrugli stol u okviru projekta Change Your Mindset – Sport4Everyone u sklopu Erasmus+ Sport programa, održan je prošli tjedan, 7. rujna 2017., u Zagrebu, Savska cesta 137, u organizaciji Zagrebačkog športskog saveza osoba s invaliditetom u suradnji s partnerskom organizacijom ECHO, sa ciljem da organizacije civilnih i sportskih društava iznesu problematiku s kojom se susreću u svojoj praksi, kao i zašto se djeca s poteškoćama u razvoju te osobe s invaliditetom u premalom broju uključuju u rekreativni sport. Ujedno, da predlože svoje viđenje rješenja.

„Smatramo da ako se ujedinjeno postavimo pred tijela koja odlučuju shvatit će nas ozbiljnije i brže krenuti u rješavanje problema. Pitanje je bavljenje rekreativnim sportom za osobe s invaliditetom te istaknuti kako na taj način ostvariti bržu i lakšu integraciju u društvo“, istaknuto je od strane organizatora.

Osim predstavnika ZŠSOI-a, na Okruglom stolu sudjelovali su: Mila Tatović Ramljak – Udruga za promicanje aktivnog građanstva ECHO, Višnja Uradin Brajdić – Sportski savez Grada Zagreba, Janko Ehrlich-Zdvořák – Spinalne ozljede Zagreb, Branka Brčić-Crnković – OZANA Dnevni centar za rehabilitaciju i radne aktivnosti, Ana Krupa – Hrvatski savez udruga osoba s tjelesnim invaliditetom (HSUTI), Lorena Draženović – CeDePe, Želimir Gulaš – Športsko društvo paraplegičara Zagreb, Jadranka Blagus, Kristijan Vincek i Nada Montag – STKI URIHO, Vlado Požežanac i Martina Peranović – Taekwondo klub osoba s invaliditetom Combat Zagreb, Marko Kocijan – Klub hokeja na sanjkama MRGA, trener Ante Pavković i Branko Omazić - Atletski klub osoba s invaliditetom AGRAM; Dragan Katunar – Hrvatski skijaški savez osoba s invaliditetom.

Konačni cilj trosatnog sastanka bio je da se iznesena problematika za mjesec dana iznese pred donosioce odluka te da se iznađu načini kako konkretno riješiti probleme, i to na osnovu dosadašnjeg iskustva.
Janko Ehrlich-Zdvořák, kao predstavnik Udruge Spinalne ozljede Zagreb, istaknuo je neuključenost sportskih aktivnosti u rehabilitaciji te problem medijske popraćenosti sportskih događanja: „Sažeci su u suludo doba dana, gurnuti na stranu i od toga nitko nema ništa.“
Socijalna radnica Branka Brčić-Crnković iz Dnevnog centra za rehabilitaciju i radne aktivnosti OZANA navela je primjere dobre prakse koje osobno provodi, odnosno dobre integracije, istaknuvši pri tome članicu Maju koja se borila s ogromnim strahom da uopće negdje drugdje prespava, a kamoli da dolazi na treninge, te Miu iz vodene košarke. Maja je zahvaljujući upornosti Brčić-Crnković počela nizati same pobjede, tako da su zdrava djeca iz Sarajeva ove godine na natjecanju u Novom Vinodolskom priznala da oni ne bi mogli izvesti sve ono što je ona napravila kao osoba s invaliditetom. Navela je da posjećuju tri osnovne škole i kako su, zahvaljujući dobrom poznavanju štićenika, otkrili talent kod jednog od njih, koji odlično radi s alatom i žicom.
„Ključni su treninzi, ali i da štićenici našeg Dnevnog centra odlaze u 'zdravu' sredinu te da zajedno sudjeluju. Međutim, nemamo podršku institucija, a i fale nam rekviziti. Vrlo je važno u radu sa štićenicima pronaći način kako kome pristupiti, upravo zbog emocionalnih problema s kojima se suočavaju. Ujedno, bitan je entuzijazam voditelja. Mi smo to uspjeli ostvariti te danas imamo štićenike od 20 do 40 godina koji i plivaju i plešu, posebno Irski ples“, rekla je Brčić-Crnković.
Dragan Katunar je prezentirao problem osoba s invaliditetom koje su nastradale tijekom života i kod kojih se ništa ne vidi izvana.
„Naime, za njih nema rehabilitacije. Uključenost u sportske aktivnosti nam je ispod svake razine. Statistike pokazuju da je samo 0,76 posto ljudi uključeno u sport u Republici Hrvatskoj. Najveći broj populacije je u rekreaciji, ali imamo ogroman problem – financiranje udruga, koje ide kroz socijalu, zdravstvo ili sportske saveze. Najveći dio ide na tjelesnu aktivnost, a samo mali dio na vrhunski sport. Ne zna se tko koga financira! Također, sportaši s invaliditetom nisu medijski ravnopravni sa zdravim sportašima. Neće biti vrhunskog sporta ako nema baze. Moram istaknuti i npr. da od osam milijuna na natječaju samo 100.000 kuna ide na sport, tjelesne aktivnosti. Pretežno odlučuju oni koji nemaju invaliditet i ne razumiju bit problematike“, objasnio je Katunar.
Ana Krupa, predstavnica HSUTI-ja, istaknula je problem educiranja stručnog kadra i samih roditelja djece s teškoćama u razvoju, kao i problem prijevoza u ruralnim područjima. Tako npr. djeca iz sela kraj Nove Gradiške moraju na treninge iz boćanja u Požegu.
„Kao Savez, provodimo već sedam godina ljetni kamp. Ove godine bili smo u Zadru uz rehabilitatore, a prošle godine u Daruvaru, gdje je uključeno puno ljudi od 18 do 83 godine zahvaljujući fitnes treneru“, rekla je Krupa.
Postavilo se i pitanje provodi li Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu testiranje osoba s invaliditetom u sportskom smislu, jer to bi bilo vrlo važno za mnoge zainteresirane, kako bi im se pomoglo da se klasiraju u sportove koji im odgovaraju. Problem na tom Fakultetu je također zakonodavstvo i birokracija, pogotovo za dobivanje sredstava.
Jadranka Blagus, predsjednica STKI-a URIHO iz Zagreba, istaknula je da bi rehabilitacijski i profesionalni sport trebali biti povezani. Također, navela je primjer derutne dvorane u Kušlanovoj, koja im često preostaje za turnire.
„I dalje se provodi segregacija osoba s invaliditetom. Naime, doživjela sam da mi je upravo u ZŠSOI-u jedan od trenera rekao da što osobe s invaliditetom žele, jer da zdravi stolnotenisači trebaju prostor i udarne termine. Naravno da sam morala odreagirati i obavijestiti nadležne, jer ovakav način prema osobama s invaliditetom ne smije se nigdje dopuštati“, rekla je Blagus, navevši da je URIHO obećao izgraditi dvoranu prilagođenu za osobe s invaliditetom, samo se još čeka veliki elaborat.
Marko Kocijan iz Kluba hokeja na sanjkama MRGA istaknuo je prvenstveno financijsku problematiku vezano za klubove, zatim problem putovanja i nezainteresiranosti mladeži: „Vani, u inozemstvu, putuje se 200 do 300 km na trening, npr. u Italiji, a tu je sve besplatno i dalje ne ide. Mnogima bi sport trebao biti poticaj i npr. kod skidanja kilograma, kod pretilnosti. Mi imamo primjer da je jedna naša članica skinula 50 kg. Jednostavno nema zainteresiranih sportaša. Moram reći da samo jedne sanjke za hokej koštaju 10.000 kuna. Mi imamo Dinu Sokolovića, kao izvrsnog sportaša s invaliditetom koji skija. Jednostavnije mi je i lakše financirati se sam kroz donacije i sponzorstva, marketinški, nego da čekam.“
Ante Pavković, trener AKOSI AGRAM-a, naveo je problem prostora za vježbanje, dok se plaće dobivaju na osnovu rezultata. Iako kao Klub imaju jako puno osvojenih medalja, među njima i olimpijskim, i dalje se suočavaju s ovakvim problemima.
Branko Omazić iz Agrama, s iskustvom u sportu od 43 godine – od 1974. godine, istaknuo je da AGRAM u hrvatskom sportu ima najveći broj medalja i imao je odličnu prezentaciju na Paraolimpijskim igrama.
„Učlanili smo 26 članova u AGRAM, a ove godine ni za jednog osvajača medalja nije bilo naznake Kluba. U intervjuima vrhunski sportaši i novinari ne navode naziv kluba. Ujedno, na televiziji u kategoriji sporta nema osoba s invaliditetom. Česte su smjene direktora. Plivanje i atletika su bazni sportovi. Imamo bazene u Sopnici, u Maksimirskoj 128, Iver u Dubravi i Klaku u Dubravi. Za atletiku imamo stadion Mladost, koji svake godine treba renoviranje. Fali nam atletski stadion kraj Kineziološkog fakulteta, iako su za takvo stanje nadležni ocijenili da ga nije potrebno imati. Također, već godinama se spominje simbioza nogometa, atletike i plivanja, ali do toga nikako da dođe. AGRAM treba prostor od 300 kvadrata na sjevernoj tribini za sve sportaše s invaliditetom Grada Zagreba - 150 kvadrata za djecu, a 150 kvadrata za vježbanje. Moram reći i da se prilikom natječaja rijetko kad napominje da se jave sportski klubovi i zadruge za osobe s invaliditetom. Moram se zahvaliti Ćiri Blaževiću i bivšem ministru Draganu Primorcu, koji su imali uistinu razumijevanja za potrebe klubova“, rekao je Omazić.
Jedan od najstarijih sportaša s invaliditetom u Hrvatskoj Želimir Gulan rekao je da je upravo zahvaljujući bavljenju sportom uspio obići cijelu Europu, a pitanje je bi to ikada napravio da je ostao zdrav. Nastradao je s 26. godina u prometnoj nesreći i morao se suočiti sa stambenim i socijalnim te uopće životnim, egzistencijalnim problemima. Zahvaljujući Željku Kladušaru, našao se u sportu.
„U to vrijeme nije ni bila tolika prometna povezanost, a opet više se mladih bavilo sportom nego danas. U čemu je problem? Postoji problem zajedništva, savezništava, natječaja, zapošljavanja, školovanja, mirovinskog. Za vrijeme rata sportom se bavilo 50-ak osoba s invaliditetom koji su nastradali u Domovinskom ratu, a danas ih ima samo pet. Što nam to govori? Ponajprije, ljudima je potrebno omogućiti rehabilitaciju, jer stari se. Moram navesti i da se mnoge osobe s invaliditetom stavljaju u staračke domove, i kakvo onda bavljenje sportom? Velika je muka s financiranjem, opremom, zakonodavstvom – opterećeni su zakonima o sportu. U Zagrebu imamo Jarun, a tko tamo dolazi? Da bih osobno nekamo stigao, moram dva dana unaprijed Gradskom uredu poslati zamolbu za dopuštenje da dođe ZET-ov prijevoz“, rekao je Gulan.
Budući predstavlja Športsko društvo paraplegičara Zagreb, za kraj se našalio kako je odgovorio jednoj tajnici što je to paraplegija: „Oni koji nemaju para!“, predloživši da se u Zagrebu organizira jedan dan kad će svi sportaši s invaliditetom biti na kupu, kako bi se vidjeli cerebralci, paraplegičari, uglavnom da se upoznaju međusobno i od strane 'zdravih' s kojim problemima se moraju suočavati, ali i da svi zajedno pokažu što mogu.
„Predlažem i Tjedan sportske rekreacije svih nas osoba s invaliditetom“, naveo je Gulan, istaknuvši da je Zagrebački sportski savez po njemu najbolje organiziran u Hrvatskoj.
Lorena Draženović iz CeDePe-a rekla je da nije doživjela problematiku klubova, ali je istaknula da se u Hrvatskoj ne priznaje kineziterapija, što je i saznala u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Naprosto, ideja kineziteraije jednostavno nema šifre, iako je zadatak kineziterapeuta rad s motorikom djece s poteškoćama u razvoju te prilagodba metoda rada s okolinom.
Na Okruglom stolu bila je i jedna majka djeteta s teškoćama u razvoju, koja se nije posebno predstavila, ali je ujedno i kineziterapeut, te je iznijela svoje iskustvo: „Moje dijete ima invalidska kolica pa zbog toga ne može sudjelovati na nastavi tjelesnog odgoja. Potrebno je zadovoljiti neke normative, jer ispodprosječni i prosječni gube interes. Važna je igra na samom početku bavljenja sporta. Kineziološki fakultet trebao bi biti primarni, a rekreacije nema nigdje.“
Martina Peranović iz Taekwondo kluba osoba s invaliditetom Combat Zagreb istaknula je problem osoba s intelektualnim teškoćama, budući da se nakon osam godina treniranja ne može imati crni pojas.
Međunarodni sudac iz istog Taekwondo kluba Vlado Požežanac rekao je kako se već dugo vremena bore s plaćanjem režija i najmom prostora, zbog čega su prisiljeni imati pridružene članove: „Više od 12.000 kuna moramo plaćati mjesečno za najam prostora Gradu Zagrebu. Jednostavno nemamo otkuda. Radimo isključivo prema Zakonu o sportu, međutim borimo s nepremostivim preprekama. Mi smo kao Klub počeli raditi u školi Grigora Viteza, i to s rekreativno-terapijskim taekwondoom. Poslije smo dobili prostor u bivšem Gredelju ugovorom preko firme, gdje vodimo samoobranu osoba s invaliditetom u kolicima. Na Sloboštini smo krenuli rekreativno, i kad je dvanaest do 15 članova postiglo izvrsne rezultate, došla je želja za natjecanjem. Danas najviše radimo terapijski. Naša Martina prva je u svijetu napravila to što jest, što je sam uvod u parataekwondo. Hrvatska je osvojila prvo mjesto s osobama s intelektualnim teškoćama. Imamo i članove s Downovim sindromom, kao i s tjelesnim oštećenjima i nedostacima koji će 2020. godine nastupiti na Paraolimpijadi. Međutim, imamo velike probleme s birokracijom koji bi se trebali pod hitno riješiti ako želimo svi zajedno naprijed. Zbog nedostatka prostora, imamo dva taekwondo kluba na istom prostoru, što znatno otežava rad. U siječnju smo dignuli kredit i kupili kombi pa smo omogućili novoj djeci s invaliditetom od četiri do 14 godina da se uključe u vježbanja, zajedno sa zdravom djecom.“
Trener iz Kluba Natator Ivan Perzel zalagao se posebno za integraciju zdrave djece i djece s teškoćama u razvoju: „Djeca se mogu baviti rehabilitacijom. Samo trebamo pozitivan pristup u ionako negativnoj Hrvatskoj. Širimo se puževim korakom, ali ide nekako naprijed zahvaljujući entuzijastima. Doktori su vrlo važni na samom početku, da na samom početku daju vjetar u leđa.“
Uz sve što se navelo, problem sporta je veliki na razini države, zatim razjedinjenost sportova, budući mnogi klubovi ne provode integraciju osoba s invaliditetom. Tako da mnogi zainteresirani, upravo zbog teške financijske situacije i problema prijevoza, a napose problema s invaliditetom i tjelesnim oštećenjima, jednostavno nemaju načina da se negdje priključe. Imaju želju, ali ne i mogućnosti. Ujedno, administracija predstavlja nepremostive zapreke, pogotovo kada su u pitanju kratki rokovi radi održavanja turnira, a na termine za sastanke se čeka ponekad i dulje od godinu dana kod nadležnih institucija.

Zaključak Okruglog stola je, nakon prikupljenih iskustava, da će za oko mjesec dana biti ponovno organiziran Okrugli stol na koji će biti pozvani predstavnici nadležnih institucija i krovnih organizacija, gdje će im se prezentirati izneseni problemi, kao i ponuditi neka rješenja, s obzirom na dugogodišnje iskustvo sportaša s invaliditetom te rada udruga i klubova.

Sadržaj vezan uz projekt odražava isključivo stajalište autora sadržaja i Komisija se ne može smatrati odgovornom prilikom uporabe informacija koje se u njoj nalaze.

 Stajališta izražena u vezi projekta isključiva su odgovornost Zagrebačkog športskog saveza osoba s invaliditetom i ne odražavaju nužno stajalište Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske.

Ovaj je dokument izrađen uz financijsku podršku Grada Zagreba. Sadržaj ovoga dokumenta u isključivoj je odgovornosti Zagrebačkog športskog saveza osoba s invaliditetom i ni pod kojim se uvjetima ne može smatrati kao odraz stajališta Grada Zagreba.

 

Popularno

  • Razgovor s plivačicom Natašom Sobočan

        Ja sam osoba koja ne odustaje lako! Rođena je u Zagrebu, 30. studenog 1976. godine. Članica ...

  • Započela je provedba projekta Change Your Mindset-Sport4Everyone

    Cilj ovog projekta jest inkluzija mladih osoba s invaliditetom (u dobi od 15-29 godina) u rekreativne sportske aktivnosti te podizanje razine svijesti o potrebama fizičke aktivnosti kao osnove za zdravi način života.

  • Najbolje sportašice, sportaši i ekipe

    Najbolji sportašica i sportaš 2015. 2015. Najbolja sportašica - Mikela Ristoski Najabolji sporta ...

  • Intervju: Branimir Budetić

    Branimir Budetić (25) hrvatski je paraolimpijac koji se natječe u bacanju koplja i petoboju. U Pekingu je 2008. osvojio srebrnu medalju u svojoj disciplini za slabovidne osobe, a četiri godine kasnije broncu na Paraolimpijadi u Londonu. Dobitnik je brojnih medalja i priznanja, proglašen je najboljim sportašem Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom 2013. od strane Hrvatskog paraolimpijskog odbora.

  • Intervju: Ivan Katanušić

    "Nakon što sam osigurao plasman za Rio u ožujku, veliki teret sam skinuo s leđa jer sam se prošle godine teško ozlijedio", kaže uz ostalo jedan od naših kandidata za paraolimpijsku medalju u Rio de Janeiru

  • ŠDOI URIHO: Dodjela medalja sportašima s invaliditetom u sklopu 15. športskih susreta

    "Nadam se da ćemo vas i dalje uveseljavati svojim rezultatima. Najvažnije je uvijek dati sve od sebe i da se osjećamo kao dio nečega važnog“, rekla je s osmijehom Sandra Paović, paraolimpijska pobjednica u stolnom tenisu